PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Veljko će živjeti u Somboru uživajući u putovanju diližansom, diveći se nešto starijim dendijima koji su „nosili čipke na grudima”, a babe bile tako „dostojanstvene i gorde u svojim krinolinama i turnirima”. A upamtiće i zdanje Županije, to središte političkog života u Somboru, posebno kada je i po nekoliko stotina gostiju dolazilo na zasijedanje, na četvoroprežnim karucama, sa svojim lakejima. Ili vrijeme izbora i predizbornih nadmetanja stranačkih prvaka...
Ali Sremski Karlovci za Veljka će ostati „ne centrum, ne pupak svijeta, već cio svijet”. Sjećaće se da je sve što se u tom gradu događalo za njega bilo – veliko, moćno, silno, slavno...
Gerasim Petrović je nestrpljiv. Čekajući ukaz iz Beča, poslušao je savjet jednog prijatelja (Lindera, novinara i poslanika u mađarskom Saboru) da krene u Beč, da „malo pogura” potpisivanje. Ljetopisac sentandrejske Saborne crkve zapisao je 20. oktobra 1893. godine:
„Poslanik na mađarskom Saboru Linder – neki, kobajagi, da bi potvrđivanje za episkopa što brže išlo, sigurno po njegovom nagovoru – primi od Gerasima 5000 forinti (10.000 kruna), da u Ministerijumu neke zvaničnike podmiti; ali kao što se potom saznalo – nije na namijenjenu stvar novce upotrijebio; nego za sebe Linder taj novac zadržao; zapitao je u Ministerijumu Kumpusa jednom prilikom, sekretara da li je već potvrđenje stiglo – i da li je primio namijenjeni mu tuzer-prezent, na koje se pitanje sekretar iznenadio, a Gerasim sebe pak naivnim 'poče' 'prosti' pokazao; sam sebe izdo... Siroma Gerasim! Lakovjerni! naivni sin...”
Sekretar je sve to prijavio svojim pretpostavljenim, a ukaz, koji je već bio potpisan, ali zbog neažurnosti administracije nije ekspedovan, po naređenju carevom je pocijepan. Skandal je izbio u javnost. Naročito se cijela stvar razvukla po Braniku i Zastavi, tako da je Srpski sion, zvanično glasilo crkve u Sremskim Karlovcima, bio prinuđen da 30. januara 1894. godine, u nedjelju, objavi osvrt „Nemile pojave”, u kome, između ostalog, kaže da se „ta pohlepa za visokim dostojanstvom episkopskim mora najodlučnije osuditi u svakom slučaju”.
Gerasim je kažnjen – formalno i materijalno – iako će, kaže se u osvrtu, njegova krivica biti još predmet rasprave i suđenja „pred najvišim forumom crkvene nam vlasti”. Jer postupak i učin je takav da sjenka s njega ne smije pasti na crkvu. Crkva ga se, zapravo, grozi i u svoje vrijeme izreći će nad njime i konačnu svoju osudu. Za mandatora u budimskoj dijecezi postavljen je arhimandrit beočinski Platon Telečki, dočim je tamošnji mandator Gerasim Petrović upućen za upravitelja u manastir Grabovac, u budimskoj eparhiji.
Unižen i osramoćen, Veljkov otac se vratio iz Grabovca u Sombor i poveo sina u pohode beogradskoj rodbini. Bilo je to pred upis u gimnaziju, mađarsku. A sve što se dogodilo njegovom ocu ostaviće na njega dubok trag. Desetak godina potom napisaće pjesmu „Otac plače”.
U ovoj bačkoj varoši biće svjedok i jednog spektakularnog događaja – vjenčanja Laze Kostića i Julijane, bogate usjedjelice. Vikao je sa ostalom dječurlijom: „Izgore, kume, kesa...” Kasnije će se dobro sjećati tog događaja: „Laza s progrušanom čupavom kosom, zbrčkanih već obraza, a mlada u divnoj, svilenoj, pjenastoj bjelini, s povelikim podvaljkom, veoma ugojena, sva masivno obla, sa spuštenim stidljivim očima, s blaženim osmejkom dobrodušnog srećnog stvorenja. Kostić pored nje činio je utisak, u najbolju ruku stranca – zamjenika nekom daleko odsutnom ženiku. Žmirio je na jedno oko i kao gledao u stranu, u ništa. Ipak, u ovom, po svemu elitnom, već i zbog samog obreda donekle uštogljenom društvu, i ovakav, pomalo zgužvan, nahero, do izvjesne mjere smiješno odudaran, Laza Kostić se odvajao otmenošću...”A u svatovima su bili svi viđeniji ljudi tadašnje Bačke, pa i pisac Sima Matavulj.
U mađarskoj gimnaziji Veljko je bio dobar đak. Duboko će mu se urezati u sjećanje nacionalne traume: „Kada stupismo u srednje škole, osobito onaj znatan dio koji pohađaše mađarske gimnazije, tada se tek nađasmo u položaju teške neizvjesnosti. U srcima ponesosmo nagonsku, naivnu ljubav prema srpstvu, a nju nam škola truđaše se da sistematski, nasilno satre. Mi, razumije se, u otporu na domu tražismo oslonca, ali ga tamo, skoro nepojmljivo, jedva nađasmo. Naši u jalovoj borbi razočarani oci, sa krajnjim beznađem i rezignacijom, uvjeravahu nas da se ne valja isticati srbovanjem, da ne vrijedi biti narodnjak, jer jedan čovjek ne može svojom gbačom ispraviti tok stvari, eto Miletić...”
(NASTAVIĆE SE)